Iako se sastoji od samo petnaestak kuća, staro selo Kotli jedno je od najprivlačnijih izletišta u središnjoj Istri. Smješteno je istočno od Buzeta, u travnatoj dolini Rečine, čije vode, nakon spajanja s pritokom Dragom, dalje teku kao Mirna, najduža i najpoznatija istarska rijeka. Rečina je službeno ime pod kojim je rječica označena na većini zemljovida, ali stanovnici koji uz nju žive zovu je Mirna. Kada se u proljeće na Učki i Ćićariji počnu topiti snjegovi te nakon obilnih kiša, njezinim koritom poteče bujica vode, a krajem ljeta, nakon dugotrajnih suša, može posve presušiti.

Do Drugoga svjetskog rata u selu nije bilo osnovne škole pa su djeca pješačila do nekoliko kilometara udaljene škole u Humu. Prije nego što je sredinom 19. stoljeća osnovana škola u Humu te u godinama kada je prekidala s radom kotljanski su đaci pohađali nastavu u Buzetu. Dolinom Rečine do Buzeta vodi stari podzidani put kojim su djeca odlazila u školu, a odrasli Kotljani vozili svoje proizvode u Sveti Ivan pokraj Buzeta na godišnji sajam koji se održavao u lipnju.

U prošlim su stoljećima Kotli bili najveće i gospodarski najjače selo u Humštini. U nekim je razdobljima u njemu živjelo i više od stotinu ljudi. Nakon Drugoga svjetskog rata zadesila ga je sudbina mnogih malih sela i gradova u unutrašnjosti Istre čije se stanovništvo počelo iseljavati. Kotljani su otišli živjeti u Buzet, okolicu Poreča i Kopra te tamo pokušali osigurati opstanak, a kuće su, napuštene i prepuštene zubu vremena, počele propadati. Popisom stanovništva iz 70-ih godina zabilježeno je da u selu živi još 14 mještana, ali i oni su se uskoro raselili, a Kotli su ostali prazno i mrtvo mjesto. Danas su Kotli oživjeli iako samo »na papiru« - posljednji popis stanovništva iz 2001. bilježi da u selu živi jedan stanovnik.

Do Kotla se dolazi lako. Krenite od Roča prema Humu, »najmanjem gradu na svijetu«, i pratite Aleju glagoljaša - niz glagoljici i glagoljaštvu posvećenih spomenika uz cestu. Nakon 3 km, pred selom Brnobići, skrenite desno te nekoliko kilometara cestom kroz flišne naslage čudnovatih oblika koja završava u selu Kotli.

Otkud selu ime Kotli? Među stanovništvom Humštine rašireno je mišljenje da ime dolazi od toga što je voda tu u kamenom koritu rječice iz lokala manje ili veće udubine koje oblikom podsjećaju na kotle - posude kakve su se u seoskim domaćinstvima koristile za kuhanje u ognjištima. U prštavim slapićima voda se prelijeva iz jednog »kotla« u drugi te se na posljetku slijeva niz visoku stijenu i sakuplja u velikom prirodnom bazenu zvanom Slap.

Današnji je izgled selo poprimilo u 18. stoljeću, a možda i nešto ranije. Sačuvano je oko 15 kuća koje su veće i ljepše od kuća u okolnim selima i zaseocima. Uvjeti za razvoj takvoga graditeljstva su djelomično u stabilnim prihodima koje su Kotljani ubirali kao nadaleko poznati zanatlije. Duž glavne ulice niz je katnica koje svjedoče o boljim vremenima, kada je u selu živjelo mnogo ljudi.

Zanatlije na dobrom glasu

U Kotlima su na Rečini nekada stajala dva mlina, »vodenice na škatule« koje su bile simboli mjesta. Voda se na njihove kotače nalijevala odozgo, preko sistema drvenih žljebova obješenih o okomitu stijenu. Njihovi su se žrvnjevi okretali gotovo cijele godine, a ječam, kukuruz i pšenicu dovozili su na kolima iz sela Humštine, ali i iz drugih krajeva Istre. Još 60-ih godina 20. stoljeća, za života zadnjih mlinara, oba su mlina bila u pogonu. Nakon njihove smrti i mlinovi su prestali raditi. Svaka poplava na Mirni odnijela bi pokoji dio mlina, sve dok bujica koja je prije desetak godina nakon obilnih kiša potekla koritom Rečine nije potpuno uništila gornji mlin od kojeg su ostale samo ruševine. Donji je mlin nedavno obnovljen, a nalazi se iznad prirodnog bazena zvanog Slap, najvećeg kupališta na Mirni. U njemu su očuvana dva stara kamena žrvnja: jedan »bijeli« za mljevenje ljudske hrane i jedan »crni« za stočnu hranu. U selu su bila i tri kovača koji su potkivali konje te izrađivali opremu za zaprežna kola. Jedna kovačnica i jedna kolarija nalazile su se uz obalu Rečine te koristile vodu kao pogon za pokretanje alata. Drugi su Kotljani bili vješti i poznati krojači. U njihovim se radnjama prodavalo sukno na metar i izrađivala se odijela po mjeri. Skladnim i otmjenim izgledom ističe se središnji kompleks starih zdanja, nekada najljepših u selu, a danas zapuštenih i napola urušenih. Krov kuće s lijepim natkrivenim trijemom krase tri »komina« (dimnjaka) zavidne veličine. Jedan je pripadao velikoj peći ciglane u prizemlju u kojoj su se pekle »kopice« (crijep), drugi peći na katu u kojoj se pekao kruh za cijelo selo, a treći je dimnjak pripadao obiteljskom »ognjišću« u kojemu se kuhalo i oko kojega su se okupljali i grijali ukućani.

Poznati glazbenici

Kotljani su nekada bili poznati kao dobri glazbenici i najbolji pjevači u Buzeštini. Za njih se govorilo: »Kotljana ne moraš vidjeti, njega čuješ.« U jednoj je kući bio smješten Dom glazbara, gdje se uvježbavalo sviranje na tradicijskim istarskim instrumentima (bajsu, violini i harmonici dugmarici) te pripremalo za nastupe na plesovima i zabavama ne samo u njihovu selu, nego i po okolnim mjestima.

Nenarušena seoska cjelina

Slike napuštenih sela ili gradića izazivaju osjećaj nepovratnoga gubitka i nostalgičnog sjećanja, no upravo je potpuno iseljenje stanovnika spasilo Kotle od uništavanja divljom i neprimjerenom gradnjom te pomoglo da se selo očuva u svom izvornom i nenarušenom obliku.

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Rijeci na vrijeme je prepoznao potrebu da se Kotli zaštite pa je 1994. godine cijeli građevinski kompleks seoskih zgrada s mlinovi-ma i okolnim prostorom upisan u Registar kao spomenik kulture. U objašnjenju zaštite stoji da »ruralni kompleks predstavlja specifično svjedočanstvo tradicijskog života i graditeljstva do prve polovine 20. stoljeća, no s kontinuitetom baštinjenim iz starijih povijesnih razdoblja«. Iste je godine organiziran Inicijativni odbor za aktivnu zaštitu i oživljavanje Kotla. Obnovom donjeg mlina uspješno je počelo ostvarenje planske zaštite i obnove sela.

Mjesto za odmor

Zadesite li se u selu tijekom ljeta kada ovamo nahrli mnoštvo izletnika, bit će vam jasno da Kotli više nisu mirni i zaboravljeni kutak u srcu Istre. Srećom, sačuvali su šarm i ljupkost kojima odišu stara istarska mjestašca, a vikendaši koji dolaze u obnovljene kuće i dalje žive po starinski. Kišnica se još sakuplja u cisternama, a struja i asfalt kojim je nedavno pokriven stari kolni put rijetke su blagodati civilizacije.

Kotli prije 10.000 godina

Stoljetne kuće u Kotlima svjedoče o posljednjoj epizodi naseljavanja ljudi uz Rečinu, a prije nekoliko godina u krumpirištu kraj sela arheolozi su našli mnogo sitnih i na prvi pogled neuglednih kamenih alatki. Uslijedilo je iskopavanje koje je potvrdilo da su prije osam do deset tisuća godina u dolini Rečine boravile grupice mezolitičkih lovaca sakupljača. Kamene alatke jedini su njihov sačuvani trag. Riječ je o mikrolitima - malim, oštrim odbojcima koji su cijepani od prirodnih jezgara kremena ili rožnjaka. Usađivanjem nekoliko mikrolita u koštani ili drveni držak mogao se napraviti oštar alat za rezanje kože i mesa ili struganje drveta, a pričvršćivanjem na vrh ravnog štapa ubojito koplje ili strelica. Što su mezolitički lovci sakupljači radili u Kotlima prije desetak tisuća godina? Da je nalazište bolje sačuvano, možda bismo pronašli ostatke ognjišta, hrane i drugih predmeta koji bi nam pomogli odgovoriti na to pitanje. Nažalost, većinu tragova izbrisala je intenzivna obrada zemlje posljednjih stoljeća. Prije ratarstva ljudi su potrebe za hranom zadovoljavali lovom i sakupljanjem plodova. Proplanci uz Rečinu morali su biti mjesta gdje su srne i jeleni nalazili pašu i pojilo pa ne čudi što su i lovci logorovali u blizini. Možda su, čekajući na divljač, brali bobice šumskog voća, hvatali rakove i ribe te pripremali kamene alatke.

tekst je preuzet iz časopisa MERIDIJANI [broj 92 veljača/2005]